Povijest
Pretpovijesno doba
Područje Hercegovine bilo je naseljeno još od pradavnih vremena.
O tim vremenima najzornije govore tragovi ljudskog boravka u pećini Badanj kod Stoca koja se nalazi u kanjonu rijeke Bregave, u kojoj su ljudi stanovali još 16000 godina prije Krista.
Iz pretpovijesnog vremena, osim pećine Badanj, osobito vrijedni arheološki lokaliteti su Varvara kod Prozora, pećina Crvena stijena na lijevoj obali Trebišnjice, Ravlića Pećina iznad izvora rijeke Tihaljine, Zelena pećina iznad izvora rijeke Bune, te u Lisičićima kod Konjica itd.
Brončano i željezno doba, na ovim prostorima, vezano je uz autohtona plemena nazvana zajedničkim imenom Iliri.
Iz tih vremena poznate su ilirske gradine: Delminium, nazvan po ilirskom plemenu Delmati koji su naseljavali ovaj prostor, iznad sela Crvenice kod Tomislavgrada; Nečajno južno od Posušja, Budim iznad Kočerina, Zvonigrad iznad Žvatića kraj Širokog Brijega, te Daorson kod Stoca nazvan po ilirskom plemenu Daorsoni koji su živjeli na prostorima istočno od rijeke Neretve.
Osim gradina iz tih vremena osobito su zanimljive gomile, zapravo su to kameni grobni humci, razmješteni bez nekog posebnog reda po cijelom prostoru Hercegovine.
Ilirsko pleme Delmati naseljavalo je, u početku, prostore Livanjskog, Duvanjskog, te Imotsko- Bekijskog polja sve do Blata, a kasnije se proširuju na primorski dio i na otoke, osobito Brač i Hvar.
Rimljani su kasnije po njima nazvali i cijelo to područje Dalmacija.
Pleme Ardijejaca naseljavalo je donji tok rijeke Neretve i primorje oko ušća.
Daorsoni su, već u prvo vrijeme, bili helenizirani, te su kao takvi sami kovali i imali vlastiti novac.
Po ugledu na Helene klesali su kamen i izgradili vlastiti grad iznad sela Ošanića kod Stoca koji je kasnije, po njima, i nazvan Daorson.
Rimsko doba
Već početkom 3. stoljeća prije Krista Rimljani su došli na ove prostore i izgradili grad Naronu u dolini rijeke Neretve, danas Vid kod Metkovića. Iz Narone su vođene sve akcije protiv buntovnih i ratobornih Delmata koje su uspjeli poraziti tek nakon Batonova ustanka 6. - 9. godine poslije Kristova rođenja.
Tako je područje koje obuhvaća današnja Hercegovina pripalo rimskoj provinciji koju su nazvali Dalmacija, prema ilirskom plemenu Delmata.
Iz tog vremena brojni su ostatci koji govore o vrlo burnom životu koji se odvijao na tom području. Rimljani su izgradili ceste: Salona – Vid – Stolac - Trebinje, te Delminium – Vid, koje su poput žila kucavica, prolazile kroz to područje.
Brojne su villae rusticae, poput Mogorjela u Čapljini, sačuvane sve do današnjih dana; utvrđeni gradovi, poput Mokriskika u Mokrom kod Širokoga Brijega, u Gradcu kod Posušja, u Biogracima na južnoj strani Blata; brojni vojni kompleksi, poput Bigestea u LJubuškom; bazilike iz tog vremena u Žitomisliću i Klobuku kod LJubuškog, u Cimu kod Mostara, u Tasovčićima kod Čapljine, u Čerinu kod Čitluka, u Lisičićima kod Konjica, u Gorici kod Gruda, u Mokrom kod Širokog Brijega itd., itd.; te na tisuće arheoloških eksponata koji se čuvaju u muzejima na Humcu (Ljubuški), u Gorici (Grude), u Livnu, Sarajevu, Mostaru, Splitu itd.
Tijekom cijelog tog vremena na ova područja prodiru Hrvati, u početku samo povremeno i na kratko, a kasnije sve češće i na dulje vrijeme, miješajući se s domicilnim ilirskim plemenima.
Iz vremena VII. – IX. stoljeća vrlo su oskudni ostatci te je tako vrlo teško rekonstruirati što se zapravo događalo u tom vremenu na prostoru današnje Hercegovine.
Krajem IX. stoljeća ovo područje pripada kneževini Hrvatskoj i to za vrijeme kneza Trpimira, a od 925. Hrvatskom Kraljevstvu.
No, već u X. stoljeću bizantski car Porfirogenet spominje oblasti na području Hercegovine: Paganiju, Travuniju i Zahumlje.
Prvi knez Zahumlja koji se u povijesti spominje je Mihovil Višević (91o. – 950.).
Srednji vijek
Porfirogenet sredinom X. stoljeća spominje i „zemljicu Bosnu“. To je prvo spominjanje imena Bosna u povijesti. Pojam se odnosio na područje izvora rijeke Bosne do Travnika (Vrhbosna).
Vladari u tadašnjoj Bosni zvali su se banovi. Prvi poznati vladar Bosne bio je ban Borić koje je vladao od 1154. do 1163. godine.
Nakon kratke bizantske vlasti (1166. – 1180.), Bosnom su ponovo zavladali hrvatski velikaši.
Prvi je bio, u povijesti vrlo poznati, ban Kulin (1180. – 1204.). Za izbor Kulina za bana papa mu šalje svoj blagoslov. Poznata je „Povelja Kulina bana“ iz 1189. godine u kojoj potiče suradnju s Dubrovnikom dajući im olakšice za slobodnu trgovinu. To je prvi poznati državni dokument na narodnom jeziku.
Malo kasnije 1198. - 1202. i u Humskoj zemlji napisan je prvi tekst narodnim jezikom i starohrvatskom ćirilicom (bosanicom) nazvan Humačka ploča. U tekstu na ploči se miješaju slova starohrvatske ćirilice i glagoljice što zorno govori koliko je narod suživio na području tadašnje Dalmacije i Huma. Original Humačke ploče danas se čuva u Muzeju Humac u LJubuškom.
Za vrijeme Kulina bana Bosna se razvila u bogatu i stabilnu državu. Tako je nastala i poslovica „Za Kulina bana i dobrijeh dana“. On je zapravo utemeljitelj bosanske države.
Nakon njega bosanski banovi priznaju vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva, no u stvarnosti se ponašaju kao samostalni vladari. Početkom XIV. stoljeća Mladen II., hrvatski ban, naziva se hrvatskim i bosanskim banom i vrhovnim gospodarom Humske zemlje.
Za vrijeme Stjepana II. Kotromanića, krajem dvadesetih godina XIV. stoljeća Banovina Bosna protezala se od Save do mora i od Cetine do Drine.
Naslijedio ga je Tvrtko I. 1353. godine koji je imao tek 15 godina.
Bio je sin Vladislava i Jelene Bribirske iz roda Šubića.
1377. godine proglašava se kraljem. 1382. vraća pod svoju vlast područje od Cetine do Neretve koje mu je, kao miraz, uzeo hrvatsko-ugarski kralj Ludovik I.
1389. godine šalje svoju vojsku na čelu s Vlatkom Vukovićem u pomoć Srbima na Kosovo.
1390. godine proglašava se “kraljem Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja“.
Za njegova kraljevanja Bosansko Kraljevstvo je doživjelo svoj vrhunac moći. No, Tvrtko I. umire 1391. godine, nakon čega njegovo kraljevstvo malo pomalo postaje žrtva sve žešćim osmanlijskim napadima.
1404. godine na Kočerinu umire plemić Viganj Milošević koji dade na svoj grob isklesati ploču s tekstom u kojemu su kronološkim redom vladanja navedeni bosanski vladari od Stjepana II. Kotromanića, Tvrtka I., Kralja Dabiše, Kraljice Grube (Jelene) do kralja Ostoje za vrijeme kojeg umire.
Tekst je pisan starohrvatskom ćirilicom, odnosno bosanicom.
Original Kočerinske ploče nalazi se u župnom uredu u Kočerinu, a isklesana je i replika i postavljena kao podnožje nadgrobnog spomenika Vignja Miloševića na nekropoli Lipovci na Kočerinskom polju, 1 km jugozapadno od Kočerina.
1403. – 1405., pisan uglatom glagoljicom, bogato ilustriran, Misal vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića predstavlja jedno od najvrjednijih djela srednjeg vijeka. Danas se čuva u knjižnici Sarayi u Carigradu.
Iznimno je vrijedan i rukopis, a potječe iz istog vremena kao i Hrvojev Misal, Hvalov zbornik pisan starohrvatskom ćirilicom (bosanicom) na 353 pergamenta. Prepisan je sa starijeg glagoljskog predloška, a u čast Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, hercegu splitskom i knezu Donjih Krajeva. Bogato je ilustriran: minijaturama, ornamentima, figurama i kompozicijama.
1435. godine Humom je zavladao Stjepan Vukčić Kosača koji je stolovao u Stjepan gradu iznad Blagaja.
1444. godine po prvi put se spominje ime Počitelja. Izgradnju Počitelja osobito su poticali i pomagali Dubrovčani. Turci ga osvajaju 1471. godine.
1448. godine Stjepan Vukčić Kosača proglašava se hercegom, po kome je njegova zemlja i dobila ime Hercegovina.
U njegovo vrijeme sagrađena je i tvrđava LJubuški.
Šaptom Bosna pade 1463. godine, a njen posljednji kralj Stjepan Tomašević bi pogubljen nakon poraza kod Ključa. Njegova supruga, kraljica Katarina Kosača sklonila se u Rim, gdje je i umrla ostavivši svoje, Bosansko Kraljevstvo, Svetoj Stolici.
Humska zemlja, Hum, a od 1448. godine Hercegovina opirala se Osmanlijama još dvadesetak godina, no i ona pade 1482. godine pod osmanlijsku vlast. 100 godina stalnih napada bilo je potrebno Osmanlijama za konačan pad Hercegovine pod njihovu upravu.
Iz vremena srednjeg vijeka, od drugih spomenika koji spadaju u kulturno povijesnu baštinu, nikako se ne mogu zaobići stećci, ti bijeli nadgrobni biljezi koji svojom ornamentikom najzornije govore o burnim vremenima u kojima su nastajali, o neugasivoj iskonskoj čežnji i težnji čovjeka za ljepotom, ma kako u oskudnim vremenima živio i preživljavao.
Tursko - Osmansko doba (1463. – 1878.)
Nakon osvajanje Hercegovine na tom području se osniva Hercegovački sandžak, koji se 1580. godine pripaja Rumelijskom ejalatu, a nakon toga Bosanskom pašaluku u kojemu ostaje sve do 1878. U vremenu 1833. – 1851. godine Hercegovački sandžak se osamostaljuje, a njime vlada Ali paša Rizvanbegović, no nakon 1851. godine opet se vraća pod upravu Bosanskog pašaluka. Kadiluci i nahije bili su temeljne administrativne jedinice u Hercegovini za osmanskog vremena.
Osmanska vlast je bila uspostavljena, no zemlja je bila pusta i spaljena. Pučanstvo koje se uspjelo spasiti pobjeglo je pred osmanskom vojskom na područja pod hrvatskom upravom: Dalmaciju, Imotski, Sinj itd.
Po popisima koje su Osmanlije vršile nakon osvajanja novih prostora moglo se vidjeti kako je većina sela ostala bez katoličkog pučanstva i, do temelja, razrušena.
Na upozorenje fra Anđela Zvizdovića Osmanlijama: kako im nije potrebna pusta zemlja, Mehmed II. izdaje mu 'Ahdnamu', carsku povelju bosanskim duhovnicima kojom im se jamči sloboda i sigurnost, njima i njihovoj imovini, te se daje mogućnost povratka preživjelom i izbjeglom pučanstvu na njihove posjede.
Na posjede odbjeglih Hrvata koji se nisu vraćali Turci su dovodili Vlahe iz Srbije i Crne Gore.
Kako bi lakše držali pučanstvo u pokornosti Osmanlije su vršile pritisak na predstavnike bivšeg plemstva i članove plemićkih obitelji za prelazak na islam, a nerijetko su bili i ubijani zbog svoje ustrajnosti u odbijanju prihvaćanja islama.
Pohlepa za moći, privilegijama, položajem i imanjem, nagnala je mnoge na prelazak sa katoličanstva na islam. Tako je to trajalo tijekom cijelog osmanskog vladanja Hercegovinom, teror i zulum, sve do Hercegovačkog ustanka 1875. godine koga podiže nezadovoljno hrvatsko pučanstvo u Hercegovini. To je bio početak kraja Osmanskog carstva, ne samo u Hercegovini, nego i u cijeloj Bosni i Hercegovini i šire, na Balkanu.
Berlinskim mirovnim kongresom 1878. godine Bosna i Hercegovina se daje pod izravni protektorat Austro-Ugarskoj.
Hercegovina u Austro-Ugarsko vrijeme (1878.– 1918.)
Dodjelom ovlasti Austro-Ugarskoj za uvođenje mira u Bosni i Hercegovini, te ustrojavanje nove uprave, Europa je željela i imala za cilj: rješavanje istočnog pitanja - trajno otklanjanje opasnosti Osmanskog carstva.
No, u Bosni i Hercegovini ništa nije bilo jednostavno, pa ni to. Stanje u stvarnom životu naroda u BiH se još više zakompliciralo novonastalom situacijom nakon Berlinskog kongresa.
Naime, svi narodi, koji su BiH povijesno i stvarno imali važnu ulogu, u toj situaciji, vidjeli su svoju šansu za ostvarenje svoji povijesnih, vjerskih, nacionalnih i svih drugih, težnji i ciljeva: i Hrvati i Muslimani i Srbi.
Kako bi što više izolirao utjecaj Zagreba i Beograda, u kojima su tražili svoju potporu Hrvati i Srbi, mađarski upravitelj u BiH Benjamin Kallay nameće bosansko ime za jezik, preko kojeg kuša ustrojiti bosansku naciju.
Naravno, to kušanje, bez temelja, bilo je osuđeno na propast, samo po sebi.
1908. Austro-Ugarska vrši aneksiju Bosne i Hercegovine. Protiv te aneksije pobunili su se Srbi i Muslimani, no budući da nisu mali potporu u Rusiji, aneksija je prošla bez ratnih posljedica, iako ratna opasnost nije prošla. Svatko se, na svoj način, spremao za rat koji je slijedio.
Naoružani i obučeni u Srbiji, članovi Mlade Bosne 28. lipnja 1914. godine izvršili su u Sarajevu atentat na austrijskog prijestolonasljednika Ferdinanda.
To je bio izravan povod za I. svjetski rat.
Vrijeme kraljevine Jugoslavije (1918. – 1941.)
Nakon svršetka I. svjetskog rata 29. listopada 1918. godine u Zagrebu se proglašava Država Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS) sa sjedištem u Zagrebu. U nju su bile uključene sve zemlje koje su nekada bile u sastavu Austro-Ugarske; Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Vojvodina.
No, ta država potrajala je samo kratko jer se već 1. prosinca 1918. godine nametnutim proglasom ona ujedinjuje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.
U toj državi Bosna i Hercegovina se nikako ne spominje, a ni Muslimani kao etnička zajednica.
Na tim prostorima postojale su zemaljske vlade kao neki oblici samouprave, ali samo do 1921. godine kada se ukidaju Vidovdanskim ustavom. Tim ustavom izvršena je stroga centralizacija vlasti sa sjedištem u Beogradu na čelu sa srpskom dinastijom Karađorđevića. Država je, umjesto dotadašnje teritorijalne podjele, podijeljena na oblasti.
Zapadna Hercegovina pripala je Primorskoj banovini, a istočna Hercegovina je pripala Zetskoj banovini.
1939. godine, sporazumom Cvetković – Maček, formira se Banovina Hrvatska. U Banovinu Hrvatsku, osim ostalih područja, onaj dio koji se odnosi na područje Hercegovine, ulazi cijeli prostor Hercegovine od Stoca prema zapadu. Tako su u Banovinu Hrvatsku ušli svi oni prostori na kojima su Hrvati činili apsolutnu ili relativnu većinu.
Ova podjela izazvala je veliko protivljenje srpskog i muslimanskog pučanstva.
S takovim stanjem podijeljenosti ušlo su u II. svjetski rat.
Potpomognuta iz Italije i Njemačke 10. travnja proglašava se Nezavisna Država Hrvatska u čiji sastav je ušla i Hercegovina.
Budući da su i Njemačka i Italija držale NDH za svoju satelitsku državu, one su je podijelile na dvije interesne zone. Talijanska teritorijalna interesna zona protezala se oko 100 km od Jadranskog mora prema unutrašnjosti, a ostatak je bila njemačka oblast. Tako je Hercegovina, za vrijeme II. svjetskog rata, bila u zoni talijanskog interesnog prostora.
Hercegovina u drugoj Jugoslaviji (1945. – 1990.)
U drugu Jugoslaviju 1945. godine Bosna i Hercegovina ulazi kao federalna jedinica s dva konstitutivna naroda: Srbe i Hrvate. Muslimani su se mogli izjašnjavati kao Srbi ili Hrvati, a od 1953. godine i kao Jugoslaveni.
Pravo na nacionalnost Muslimani su dobili 1971. godine. Tako Muslimani postaju relativno najbrojniji narod u Bosni i Hercegovini čime dobivaju izravno i status konstitutivnog naroda u Jugoslaviji.
Ustavom iz 1974. godine jugoslavenske republike, a time i BiH, postaju praktično savezne države, iz čega slijedi pravo i na odcjepljenje, što će biti temelj Badinterovoj komisiji 1992. godine za dopuštenje Hrvatskoj, BiH, Sloveniji i svim drugim jugoslavenskim republikama za odcjepljenje i priznanje kao samostalnih država.
Dočim je umro utemeljitelj, te druge, nove SFRJ Josip Broz Tito, odmah je počelo raslojavanje jugoslavenskog društva na nacionalnim i vjerskim temeljima. Pucala je lagano, ali neumitno, po svim šavovima koji su je držali kao cjelinu. Trebalo je deset godina do konačnog raspada. Međutim, kako raslojavanje i državno razdruživanje, obično ne ide lako i mirnim putem, zlo rata opet se nadvilo nad ovim prostorima.
A ovaj prostor kao da je i povijesno proklet - nikako nije moglo proći pedesetak godina bez rata, ni generacija bez rata. A vrijeme od zadnjeg, II. svjetsko rata 1945. taman je brojilo svoje zadnje godine tog nesretnog ciklusa. Novi rat bio je na pomolu.
Bosna i Hercegovina kao samostalna država (1992. – do danas)
Budući da je jugoslavenska armija zaratila s Republikom Hrvatskom nije prezala ni od teritorija koji nije pripadao Republici Hrvatskoj kako bi izbila na granice s Republikom Hrvatskom.
U listopadu 1992. godine Jugoslavenska armija, kako bi došla nadomak Dubrovnika, napada selo Ravno u istočnoj Hercegovini, no to još nije bio onaj pravi ratni vihor koji se spremao Bosni i Hercegovini, premda su se neki naivno nadali kako bi ih zlo rata moglo i mimoići.
Na nesreću, zlo je time bilo još i mnogo veće.
U jeku ratnih zbivanja u Bosni i Hercegovini 7. travnja 1992. godine Europska komisija priznaje Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu državu, a 22. svibnja, iste, 1992. godine UN je prima u svoje članstvo.
Nakon stravičnog četverogodišnjeg rata, u studenom 1995. godine u Daytonu (SAD) postignut je sporazum, a mjesec dana kasnije u Parizu i službeno potpisan, sva tri bosanskohercegovačka naroda: Bošnjaka, Srba i Hrvata. Prema tom sporazumu BiH ostaje kao samostalna i cjelovita država, sastavljena od dva entiteta: srpskog dijela (Republika Srpska) i bošnjačko-hrvatskog dijela (Federacija BiH). Republici Srpskoj je pripalo 49 % teritorija BiH, a Federaciji BiH 51 %.
Tako je dio Hercegovine od Stoca prema zapadu pripao Federaciji BiH, a istočni dio Hercegovine Republici Srpskoj.
Federacija Bosne i Hercegovine se sastoji od federalnih jedinica (županija, odnosno kantona).
Jedna od tih deset županija (federalnih jedinica) je i Županija Zapadnohercegovačka.